Ponediljak, 29. marca bila je 75. obljetnica smrti Ivana Blaževića, gradišćanskohrvatskoga književnika, dušobrižnika Koljnofa i Hrvatskoga Jandrofa. Ivan Blažević umro je na posljedica gruboga postupanja ruskih vojakov, ki su ga toliko stukli, da je po teškom bolovanju preminuo 29. marca 1946. u sambotelskoj bolnici.
 

Dugo vrime smo samo znali, da su posmrtni ostatki pokojnoga koljnofskoga farnika položeni u Sambotelu “u crikvi dominikancev”. 2. decembra 2018. otpeljao nas je dr. Andraš Handler, ravnatelj Zbirke sakralne umjetnosti u Prisiki, u kriptu crikve sv. Kvirina, kade prebiva pokojni Blázovich János skupa sa sudskim službenikom Sándorom Mózerom.

Pokojni rodjen je u Frakanavi - otac Franc bio je seljak, a majka bila je Elizabeta Kolnhofer, rodom iz Hrvatskoga Židana. Odrastao je u velikoj obitelji, a po frakanavskoj školi pohodi kisečku gimnaziju benediktincev i ide na študij u bogosloviju u Juru, kade je i na Petrovu 1913. zaredjen za svećenika.
 

Ugarsko selo Gyömöre je prva štacija dušobrižničtva, kade ostane kot kapelan do Prvoga svitskoga boja, a onda je premješćen za duhovnika vojne bolnice u Beč, ča do konca boja. Slijedi ugarska fara Beled, potom kratko vrime službuje u Koljnofu (1924.), a drugo ljeto mu se konačno spuni želja, da dojde med Hrvate, za svećenika u Hrvatski Jandrof (Slovačka). Onde ostane punih deset ljet (1925. - 1935.), da bi od 1935. ljeta do smrti bio farnik Koljnofa.
 

“Ljudi su ga rado vidili, iako je bio oštar”, tako se spomene Koljnofac Mate Grubić i dodaje, da su za njegovu životnu tragediju u selu smili nek toliko znati, da su farnika Rusi pri iskanju nimških vojakov stukli i tako je obetežao, da u šopronskoj bolnici već nije bilo pomoći. Došao je u sambotelsku bolnicu, kade premine u 58. ljetu žitka.

Brojna književna djela su mu objavljena u različni novina i kalendari, a pjesma-legenda “Koljnovska Maria. Čudno pripetenje hodočastne kapele”, posebno je Koljnofce ganula. Hrvatsko štamparsko društvo je u seriji Gradišćanskohrvatska biblioteka 1996. najprije objavila njegovu prozu, potom i Tugomirove (pjesnički pseudonim) izabrane pjesme, po izboru akademika dr. Nikole Benčića, u ljetu 110. jubileja njegovoga rodjendana (1998.).
 

Na dan 75. obljetnice njegove smrti su po prvi put skupa došli na grobu u Sambotelu njegovi poštovatelji iz Koljnofa, Narde i Petrovoga Sela, da odaju čast pozabljenomu duhovniku, pjesniku i prozaistu. Pomolili su se s koljnofskim farnikom kan. Antalom Némethom za dušu pokojnoga. Potpredsjednik Društva sv. Kvirina dr. Šandor Horvat je kratko predstavio životni put, a dr. Andraš Handler dao i neke nove informacije u svezi istraživanja. Po polaganju vijencov prečitane su i neke Blaževićeve pjesme, a najvjerojatnije je ovde po prvi put zaglušala i himna Gradišćanskih Hrvatov iz pera Mate Meršića Miloradića, ki je bio i pretkip i “književni meštar” pokojnoga. Pokidob je spomen-ploča na tom mjestu samo na ugarskom jeziku, planira se po skupnom dogovoru dionikov i postavljanje ploče s hrvatskim natpisom.