“Cecilija, ti danas nesmiš k starojmajki. Ona je betežna, ima gripu ter bi te ona mogla dobaviti. Bolje je, da ostaneš kraj od nje.” Cecilija je malo tužna, nima kontakta sa starommajkom. Zato ju majka batri: “Ali ti moreš moliti za starumajku i tako biti s njom. Ne zabi na to, prije nego ideš spavati.” Mala Cecilija ne zabi i moli: “Dragi Bože, ozdravi starumajku od gripe. Ali ne dojdi joj preblizu, da se ne dobaviš.”
 

Će li se Bog držati Cecilinoga tanača? Drži li se kraj i odaljeno od ljudi, da se ne dobavi? Skrbi li se Bog uopće za ljude? U evandjelju 5. korizmene nedilje prebacuje Marta Jezušu: “Gospodine, kad bi ti bio ovde, ne bi bio moj brat umro.” A i Marija ponovi ovu rečenicu. Kada se Bog triba, onda nije ovde. Ovo predbacivanje postoji ter je ljudi uvijek nanovo sprogovoru. “Ako bi ti bio nek s manom, da bi mogao ujti muki, smrti, nevolji!” Mi dostkrat ne doživimo Božje iscjeljivo djelovanje, kada nam je potribno. Boji li se Bog blizine ljudi?
 

Pravo da Bog nije uvijek na on način ovde, kako si mi to očekujemo i željimo. On ne zimlje od nas muku, nevolju i smrt, ali on je s nami, da moremo sve to podnositi i dopeljati k dobromu završetku, iako to na prvi pogled ne izgleda tako. To nije lakucjeno odvraćanje, nego pristup k žitku u punini. Kod Boga nisu beteg i smrt dobavljivi, nego žitak. Biti od Boga odvojen, znači smrt, biti s Bogom, ali znači žitak, iako se čini, da je to smrt.

Jezuš, diboko ganut od smrti svojega prijatelja Lazara, krikne Lazara iz smrti. “Jezuš viknuo je zglasa: ‘Lazare, dojdi van!’” Tako čujemo u evandjelju. Ali čujemo u stvarnom, svakidanjem žitku ov krik, stupiti iz groba? Dostkrat smo jur u žitku mrtvi, odvojeni od drugih i od Boga. Čuti ov krik na žitak ter mu slijediti, to potribuje povjerenje. “Gospodine, kad bi ti bio ovde, ne bi bio moj brat umro.” I Marta i Marija izrazu ovom rečenicom svoje povjerenje u Jezuševu životvornu moć. Sada, kada je ovde, živi Lazar.

Bog se ne boji, da će se dobaviti. Kada Marta potakne, premisliti: “Gospodine, jur duši; ar je jur četvrti dan, da je umro!”, onda to Jezuša ne odvraća, da krikne Lazara k sebi, na sastanak s njim. A u ovom sastanku je žitak u punini.

slika: Pixabay