U ovi dani sam imao čuda mogućnosti razgovarati se s dicom, s bermaniki i vidio sam, koliko je škode korona i pandemija učinila u naši obitelji. To se osebujno ćuti kod vjere, koliko se je zabilo na molitvu. Kriza je došla u naše obitelji. Ljudi su postali nervozni, neki i agresivni. Svečevali smo Majkin dan, a pred nami je i Očev dan. Dica ćedu čestitati svojemu papi i željiti mu zdravlje i blagoslov. Ali pita li se ki, kako je dici? Kako se oni ćutu u ovoj krizi?
Učiteljica osnovne škole dala je svojim učenikom zadaću, da napišu esej o tom, ča bi kanili, da im Bog usliši. Na koncu dana, dokle je ocjenjivala eseje, pročitala je jednoga, ki ju je učinio vrlo emocionalnom.
Nje muž, ki je uprav nutarstupio u stan, zagledao ju je zaplakanu i pitao: “Ča se je stalo?” “Pročitaj ovo, to je esej jednoga od mojih učenikov.”
“Bože, danas navečer te prosim, da mi učiniš, ča vrlo osebujnoga. Učini, da postanem televizor. Željim zauzeti njegovo mjesto u mojem stanu.
Željim, da se moja obitelj okuplja okolo mene. Željim, da me zamu ozbiljno, kada govorim. Željim biti centar pažnje i da me se čuje prez prekidanja i pitanja.
Željim biti u društvu svojega tate, kada dojde domom iz djela, iako je i umoran.Željim, da me moja mama pogleda, ako je i nervozna, namjesto da me ignorira. Željim, da se moji brati boru, da bi bili s manom.
Željim ćutiti, kako moja obitelj sve ostavlja na stran, samo da bi provodila čas s manom. I na koncu, ali ne i manje važno, željim ih učiniti srićnim i zabavljati ih.
Bože, ne išćem preveć. Samo željim živiti kot televizor.”
U tom je trenutku ganuti muž rekao: “O moj Bože, tužno dite. Ča ima za zločeste roditelje?"
Žena ga zaplakano pogleda i veli: “Ov esej je napisala naša kćer!”