Majka Tereza jedna je od svetic Katoličanske Crikve, ka nas ne prestaje začudjivati razinom svoje požrtvovnosti prema ljudem u nevolji. Prošla je daleku Indiju, da bi bila nazočna u životi siromahov na sve moguće načine, ke ta djela milosrdnosti dopušćaju. Ali malo je poznata škura noć duše, ku je ljeta dugo proživljavala, ta je „duhovna škurina“ durala tako dugo, da ju moremo gledati neizostavnim dijelom poziva Majke Tereze.

Rodjena kot Agneza Gonxhe Bojaxhiu 1910. ljeta u Skoplju, Makedonija, još kot adolescentica oćutila je poziv, posvetiti se Bogu i bližnjemu. S osamnajst ljeti postaje redovnica Instituta loretskih sestar, zaredjena je u crikvi Blažene Divice Marije u Letnici na Kosovu. Naminjeno joj je djelo sa siromašnimi ljudi kot misionarki u Bengalu. Zela si je redovničko ime Marija Terezija. Nje veza s Blaženom Divicom Marijom jur je ovde očita, dokle joj je drugo ime, Tereza, bilo značajno zbog svete Male Terezije od Diteta Jezuša, karmelićanke, ka je željila biti misionarkom, ali zbog svojega betega i smrti u 24. ljetu žitka nije to uspjela. Marija Terezija u Indiju dojde 1929. ljeta i u Dajeerlingu začne svoje djelo. Vanjska nesigurnost, glad i bojni konflikti pratu nje žitak i djelo onde. Toj vanjskoj nesigurnosti pridružila se je i ona nutarnja, kada je 1946. ljeta oćutila poziv unutar poziva. Naime, Majka Terezija imala je dar lokucije, duhovni dar unutarnjega čuvenja Božjega glasa, ki od nje zahtijeva, da ostavi red, komu se je bila priključila i u kom je služila duga ljeta, ter utemelji red Misionarkov ljubavi, ki će služiti siromašnim po ulica indijskih gradov.

Ne znam kako vas, ali mene ovo jako spomene na hipac žitka Blažene Divice Marije, kada joj se objavljuje andjeo Gabrijel i iznenada donese vist, da će prijeti i roditi Božjega Sina, Jezuša. Majka Tereza kot i Marija veli svoje „neka mi bude po riči tvojoj“ i to naziva „danom odluke“. Ostavi samostan 1948. ljeta, oblikla je sari, tradicionalnu indijsku nošnju i stapa se s nevoljom siromahov i betežnih, služeći im na sve moguće načine, ki su bili dostupni i potribni. Kot i Mariji s Jožefom i uprav rodjenim Jezušem, nije joj bilo ni malo lako, živiti svoj poziv konfrontirana s izazovi i skušavanji siromaštva med indijskimi familijami. Pohodi siromašne četvrti Kalkute, kade se skrbi za umirajuće ljude na ulici, pomaže vračiti betežnu dicu, skrbi se za starije betežne od demencije, napušćene i pohodi stane najsiromašnijih. Nastanjuje se jednom indijskom hramu, ki je služio kot utočišće siromahov, ča me mnogo spominja i na Marijin životni put biga u Egipat, da bi zaštitila novorodjenoga Božjega Sina od zloće kralja Herodeša. Majka Terezija je u nevoljni vidila Jezuša, ki je od početka svojega žitka i do smrti na križu bio progonjen. Red Misionarkov ljubavi službeno je osnovan 1950. ljeta. Počinju mu se sve već pridruživati pobožne žene, ke su gajile isti poziv služenja najsiromašnijim, žene, ke je ganulo njihovo trpljenje i ke su se borile, nadvladati ravnodušnost okoline na potriboće drugih. One su bile te, ke su čistile gubave, betežne od AIDS-a, skrbile se za zapušćenu dicu, učile ih, oblikle ih, hranile i vračile. One su se skrbile za dostojanstvenu smrt starcev u hospici, za one ki nimaju krova nad glave, za nevoljne i ostavljene.
 

Čuda puti mislimo, da je suprotnost ljubavi mržnja, ali nije tako. Suprotnost ljubavi je ravnodušnost, ku ne taknu tudje potriboće. Ravnodušnost more proizajti iz udobnosti i prividne sigurnosti života, a more biti i obrambeni mehanizam, ki kaže ja ništa ne morem učiniti. Krivo. Svenek se more nešto učiniti. Ta skrb za potriboće drugih i Mariju prati tokom javnoga Jezuševoga djelovanja, kada na primjer na svadbi u Kani opažuje, kako gostom fali vina. Simbolički gledano, vino predstavlja vitalnost života, ku Jezuš daje kroz sebe u zajedničtvu s nami, po sakramenti i po djeli ljubavi, udruženo. Samo primanje sakramenta euharistije ili pomirenja postaje čisti ritual, kim umirujemo vlastito dušno spoznanje, ako nimamo u sebi ljubavi prema ljudem u svojoj okolini. Red Misionarkov ljubavi postupno se je proširio iz Kalkute u druge dijele Indije, a potom u Europu, počevši od zemalj bivšega Sovjetskoga saveza. Ljubav zaistinu ne poznaje granice, boju kože, vjeropriznanje, jezik, društveno uredjenje. Ljubav je jezik, koga duša najjasnije razumi. To je znala i Majka Tereza, ona je vidila u „strancu“ brata, človika u nevolji ili človika, koga je potribno potaknuti, da drugomu pomore. Tako Marija vidi i nas. Kada joj na križu Jezuš krikne „Žena, nut sin tvoj!“, ona postaje od onda majka apoštolov a prik njih i Majka svim nam. Svi smo mi u potriboći nečega. Svim nam nešto fali. A ako sve, ča željimo, i imamo, onda je naše da to razdajemo dalje, bilo to vrime, pinez, različne male usluge, ke činimo drugoj peršoni, do velikih, krupnijih djel služenja drugim.

Majka Tereza more biti moćno nadahnuće izdržljivosti ljubavi na tom putu. Ali ne smimo zabiti još i ovo: Majka Tereza je slušala Jezušev glas, ali je gajila i čvrstu pobožnost prema Mariji. Iako je prošla razdoblja duhovne suhoće i škurine, Bog ju je peljao na tom putu, dajući joj upute, ča je slijedeće činiti. Tako je svidočila Majka Tereza poglavaru muškoga ogranka Misionarov ljubavi, o vidjenju u tri dijeli, u kom joj je pokazana velika množina, ka kriči za Kristušem, zatim Marija, ka ju ohrabruje, da ih otpelja Kristušu i pelja je do križa, s koga joj Jezuš, isto kot nekada i vlastitoj majki, veli, da su ljudi, ki za njim kriču njegovi i da ih otpelja k njemu. To vidjenje bilo je na početku ostvarivanja drugoga dijela poziva Majke Tereze.

Ženski genij, kada je udružen, sa sobom svenek nosi novost Boga u sebi. Papa Franjo će prilikom Svitskoga dana mladih u Rio de Janeiru reći, da je Crikva prez ženskoga genija kot apoštolski zbor prez Marije. Žene daju svitu onu posebnu osjećajnu i misaonu istančanost, ka udružena s Božjom voljom čini ženu nezaustavljivom. Majka Tereza je bila takova, i kot takova priznata. Dobila je Nobelovu nagradu za mir 1979. ljeta, sve „na slavu Božju i u ime siromahov“. Mala, drobna, naborana, tijela isrcpljenoga betega ali div i lipotica u Božji očima. Preminula je 5. septembra 1997. Blaženom ju je proglasio papa Ivan Pavao II. 19. oktobra 2003., a svetom papa Franjo 4. septembra 2016. ljeta.

Mi ne moramo (ili more bit negdo i mora?!) pojti u Indiju, da bi pomagali siromahom, skrbili za nečije životne potriboće, podvarali bolesne ili skrbili za stanje nečije duše. Dovoljno je, obrnuti se okolo sebe i sigurno ćemo viditi, kako Jezuš zove iz duše nekoga, ki je u nevolji. Majka Tereza se smije s neba na naše čine ljubavi prema drugim, bar kako mali, sitni oni bili. A s njom i Blažena Divica Marija i sveta Mala Terezija od Diteta Jezuša, ta nezaustavljiva ženska družina s Jezušem u sredini. Neka molu za nas!

Slika: © 1972 KNA, www.kna-bild.de