Svit je čuda puti preglasno mjesto. Kada slušate, na ulici glas automobilov, svagdir kamo dojdete svira nekakova muzika, kada se sjedemo u auto, automatski se uključuje radio, u naši domi ide televizor, iako ga nigdo ne gleda, razgovaramo se s bližnjimi, ar tišina znači, da „ča nije u redu“.
 

Od kada živim sama, naučila sam se, nekako spontano ne imati izvore zvukov u stanu. Tišina mi je postala normalna, batrenja puna mogućnost po cijelom danu ispunjenoga ljudi, dobrodošla vodilja. Kada razmišljam o tišini, spominjam se svetoga Jožefa, koga u Svetom pismu „ne čujemo“, ali zato njegova djela govoru itekako. Nekako mislim, da bi sveti Jožef bio tih i kada bi ga upoznali „u tijelu“, ča, naravno, neće biti do dolaska u vječnu radost, ali vjerujem, da nisam daleko od istine. Nekako si ga zamišljam u nekoj nebeskoj djelaonici, kako prima zagovore i „izdjeluje“ uslišanja po Božji nacrti. I dalje je stolar, samo ne djela već u drivu, nego je stolar ljudskih duš.
 

Da bi drivo dobilo oblik i njegova lipota i toplina došli do izražaja, mora projti procese, čiji nazivi su znani samo iskusnim stolarom, zato ih neću niti pokusiti upotribiti ovde. Recimo samo, da nas Bog kroz život „rezbari“ u neki divan oblik, koga sami ne moremo ni zamisliti, ar nam je pamet prirodno ograničena, nego nam se njegova volja otkriva putem, ter na svojoj površini ugledamo, kakov novi ornamenat.
 

Svetoga Jožefa zamišljam i kot zauzetoga, zabrinutoga človika, ki se nije bojao, dati svoj žitak kroz ljubav prema Mariji i Jezušu, znajući da služi Bogu. Znao je, da ljubav nikada nije zaman. Kada bi ga ča pitali, morebit je ostajao nekoliko trenutkov tih pred tim, da bi vam odgovorio, ar je htio biti siguran, da vam daje pravi odgovor. Morebit bi prošli i dani od pitanja do odgovora, ar bi Jožef vaš problem shvatio ozbiljno, ter bi ga iznosio pred Gospodina, prebirući ga iznutra, noseći ga u srcu. A onda bi odgovor došao, ar bi se ta dobri svetac toliko uznemirio zbog vas, da mu Jezuš ništ ne bi mogao odbiti.
 

Jožef je bio i Marijin zaručnjak, ča ujedno poziva na razum i u obnovu još ča, ča smo očito Istočnim grihom narušili, a to je spontana sposobnost sklapanja odnosa radi dobra drugoga. Čuvši vist, da je Marija noseća, Jožefa je ulovio strah. Za razliku od njega, Mariju nije strah, kada čuje, da je noseća, ne na način, na koga je strah Jožefa. Ona se pita, kako će sve biti, išće informacije, ali ne sumnja u Božju suverenost i dobrotu. Blago(vist) ju ne straši, tako da želji proteći, odustati ili pobuniti se, nego vjeruje, da će se ono, ča Bog zamisli, ostvariti pod njegovimi uvjeti. Jožef, s druge strane, pažnju po visti, da je Marija noseća, ne usmjerava na Boga, nego na sebe i odsudu okoline, ke je svistan, ter planira, Mariju potajno otpustiti. Ono ča se dogadja u njihovom odnosu, ne razumi, ter se želji, potiho distancirati od nje.
 

Ta stav dura do Božje intervencije.
 

Ne zavaravajmo se, i Marija i Jožef „živu u nami“, odnosno po neki životni pitanji postupit ćemo im slično. Nekada ćemo postupiti potpuno različito, u spektru dobra slično nekomu drugomu biblijskomu liku, morebit još i samomu Jezušu, a nekada ćemo postupiti po negativnom primjeru koga biblijskoga lika. Onda ćemo znati, da smo na terenu griha. Ali Jožef željio je biti pravičan, dobiva milost sna, u kom mu Bog po andjelu otkriva, da je Sin, koga Marija nosi, obećani Spasitelj i Jožef od toga hipca ne gleda na sebe, da bi svoj žitak darovao za nje.
 

Svaki od nas će se najti pred čudom Božjega plana u nekom hipcu, kade će moći najti hrabrost, da mu se odazove, ar ne zabimo, kada Bog koga kamo šalje, daje mu i sredstva i mogućnosti, da to, za ča ga šalje, ostvari. Povjerovati da ćedu sredstva i mogućnosti dojti, hipac je dodira nas i Boga, čiji se znak ne da izbrisati. Svaki put, kada pristanemo na njegov plan, spasi nas još malo, sačuva još malo.
 

A tišina? Tišina nam more pomoći, čuti ta njegov vječni zov. Ravno našega imena, ravno sada. Zato ne gledajmo na nju kot na neprijatelja. Tišina je znak, da se ča veliko i dobro pripravlja. I, za ljubav Božju, hasnujmo nju nek, da bi nekoga poučili, a ne kaštigali.

Slika: Pixabay