Dragi brati i sestre!

Pokorničkim znakom posipanja pepela po glavi započinjemo, u vjeri i ufanju, godišnje korizmeno hodočašće. Crikva, naša majka i učiteljica, poziva nas, da pripravimo svoja srca i otvorimo se Božjoj milosti, da bi mogli s velikom radošću slaviti vazmenu pobjedu Kristuša Gospodina nad grihom i smrću i klicati sa svetim Pavlom: »Požrkuta je pobjeda smrti. Smrt, kade je tvoj dobitak? Smrt, kade je klica tvoja?« (1 Kor 15, 54-55). Jezuš Kristuš, raspeti i goristali, središće je naše vjere i zalog našega ufanja u Očevo veliko obećanje, jur ispunjeno u njegovom ljubljenom Sinu, a to je žitak vječni (prisp. Iv 10, 28; 17, 3).
 

U ovoj korizmi, obogaćenoj milošću Jubilejskoga ljeta, željim ponuditi neka razmišljanja o tom, ča znači zajedno pojti putem ufanja i otkriti pozive na obraćenje, ke Bog u svojoj milosrdnosti upućuje svim nam, kot pojedincom i kot zajednici.
 

Najprije, hoditi. Geslo Jubileja, “Hodočasniki ufanja” spominja nas na dugo putovanje izraelskoga naroda u Obećanu zemlju, ko je opisano u Knjigi Izlaska. Ta mukotrpan put od ropstva do slobode, htio i peljao je Gospodin, ki ljubi svoj narod i ostaje mu svenek vjeran. Ne moremo spomenuti ta biblijski izlazak, a ne spomenuti se onih naših bratov i sestar, ki danas bižu iz situacijov nevolje i nasilja ter išću bolji život za sebe i svoje ljubljene. Ovde se javlja prvi poziv na obraćenje, ar svi smo mi hodočasniki u ovom žitku, ali svaki od nas more se pitati: Koliko dopušćam, da mi takovo stanje stvari postane izazov, na koga sam pozvan odgovoriti? Sam li zaistinu na putu ili me ča koči, stojim na mjestu, pun straha i prez ufanja ili ostajem u svojoj zoni komfora? Išćem li pute oslobodjenja iz grišnih i nedostojnih situacijov? Bilo bi nam dobro, u korizmi svoj djelatnik prispodobiti s životom nekoga migranta ili hodočasnika, da se naučimo, sućutiti s njihovimi iskustvi i na ta način otkriti, ča Bog od nas potribuje, kako bi čim bolje napredovali na našem putu prema Očevomu stanu. Bio bi to dobar “ispit” za onoga, ki je na putu.
 

Kot drugo, to je skupno putovanje. Hoditi skupa, biti sinodalni, to je poziv Crikve. Kršćani su pozvani, putovati skupa s drugimi, a nikada kot usamljeni putniki. Duh Sveti nas potiče, da izajdemo iz samih sebe, da idemo ususret Bogu i našim bratom i sestram i da se nikada ne zatvaramo u same sebe. Hoditi skupa znači, tkati jedinstvo, temeljeno na našem zajedničkom dostojanstvu dice Božje (prisp. Gal 3, 26-28). To znači pojti jedan uz drugoga, prez guranja ili gaženja drugih, prez gajenja nenavidnosti ili skažljivosti, ne dopušćajući da bar gdo bude napušćen ili isključen. Idemo u istom pravcu, hlepimo za istim ciljem, slušajući jedni druge s ljubavlju i strpljenjem.
 

U ovoj korizmi Bog potribuje od nas, da ispitamo, znamo li u svojem žitku, u svojoj obitelji, na svoji djelatni mjesti, u svoji fara ili redovnički zajednica, hoditi skupa s drugimi, slušati ih, svladati skušavanje, da se zaokupimo isključivo samim sobom i mislimo nek na svoje potriboće. Pitajmo se pred Gospodinom: Smo li sposobni skupa djelati kot biškupi, svećeniki, posvećene osobe i laiki u službi Kraljevstva Božjega. Pristupamo li onim, ki dohadjaju k nam, i onim, ki su daleko, stavom dobrodošlice, izraženim konkretnimi gestami. Dajemo li ljudem ćut, da su dio zajednice ili ih držimo na rubu. To je drugi poziv: obraćenje na sinodalnost.
 

Kot treće, hodimo zajedno u ufanju, ar nam je dano obećanje. Neka ufanje, ko nas ne more vkaniti (prisp. Rim5, 5), centralna poruka Jubileja, bude horicont našega korizmenoga putovanja prema vazmenoj pobjedi. Kot nas je papa Benedikt XVI. poučio u encikliki Spe salvi, “ljudsko biće triba bezuvjetnu ljubav. Triba onu sigurnost, da more slobodno reći: ‘ni smrt ni žitak ni andjeli ni poglavarstva ni zmožnosti ni sadašnjost ni budućnost ni sile, ni višina ni dibina ni drugo kakovo stvorenje ne more nas razlučiti od ljubavi Božje, ka je u Kristušu Jezušu, Gospodinu našem’ (Rim 8, 38-39)”.
Jezuš, ufanje naše i ljubav naša, gori se je stao! On živi i kraljuje u slavi. Smrt je pretvorena u pobjedu i u tom je vjera i veliko ufanje kršćanov: Kristuševo goristanje!
 

To je, dakle, treći poziv na obraćenje: poziv na ufanje, na zaufanje u Boga i njegovo veliko obećanje vječnoga žitka. Moramo se pitati: Sam li osvidočen, da mi Gospodin oprošća grihe? Ili se ponašam kot da se morem sam spasiti? Hlepim li za spasenjem i zazivam li Božju pomoć, da je dostignem? Živim li na konkretan način ufanje, ko mi pomaže, razumiti povijesne dogodjaje i potiče me na predano zalaganje za pravičnost, bratstvo, skrbi za naš zajednički dom, pazeći da se nigdo ne ćuti isključenim?
 

Sestre i brati, zahvaljujući Božjoj ljubavi u Jezušu Kristušu, Bog nas čuva u ufanju, ko ne vkanjuje (Rim 5, 5). Ufanje je »sigurno i čvrsto sidro duše«.
U ovom ufanju Crikva moli, »da se svi ljudi spasu« (1 Tim 2, 4), i iščekuje, da bude u nebeskoj slavi sjedinjena s Kristušem, svojim zaručnjakom. Ovako je molila sveta Terezija Avilska: »Ufaj se, duša moja, ufaj. Ne znaš ni dana ni časa. Virostuj pažljivo, sve hitro mine, iako tvoje nestrpljenje more učiniti nesigurnim ono, ča je sigurno, i dugim vrime, ko je vrlo kratko« (Uskliki duše Bogu[Exclamaciones del alma a Dio], 15,3).

Neka nas Divica Marija, Majka ufanja, zagovara i sprohadja na našem korizmenom putu.
 

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 6. februara 2025., spomendan svetih Pavla Mikija i drugov, mučenikov.
 

FRANJO

Slika: Pixabay