Ljudsku fantaziju, dušu je od uvijek okupirala vlastita smrtnost. Prolaznost i smrtnost su gusta tema umjetnosti, duhovnosti, molitvenoga žitka. Cijelo euharistijsko slavlje je proslava otajstva Jezuševe muke, smrti i goristanja. Svaki dan smo svisni svoje ograničenosti, dojde beteg, životne teškoće, ke ne dobenu odmah ili ikada za vrime zemaljskoga žitka odgovora.
 

Nešto od toga otajstva obuhvaćeno je tematskim smjerom u slikarstvu, zvanom mrtva priroda.Naravno, poanta slik mrtve prirode nije promatrati neke predmete kot jedna vaza, naranči, šalica, cvijeće ili neke osobne predmete samo kot memento na prošla vrimena. Estetski doživljaj istotako ne mora biti glavni razlog stvaranja/uživanja u toj vrsti umjetnosti. Ono, ča imamo za slikom mrtve prirode, je preneseno značenje, ko ćutimo iz njih, atmosfera, ku iščitavamo, pokušaj zaustavljanja u vrimenu nečega, ča nam je dragocjen spominak na neke značajne hipce. Ali vrsta motiva, vizualnom dojmu dostupna u slikarstvu je takozvana vanitas umjetnost (od latinskoga vanitas – taština, ništavost).
 

Vanitas umjetnost zaokuplja pozornost gledatelja nečim iskonskim, zaustavlja ga u mjestu. Goni ga, da se udubi u sadržaj, ne ostavlja mjesta ničemu drugomu. Prizori lubanj, kosti, smrtne stelje i pješčanih ur, ke ističu, pomišane su s prizori velike lipote kot bogatoga cvijeća, izdjelanih ornamentov, raskošnoga namještaja i rublja protagonista na slika (ako ih ima), hrane, nakita, zlata i ostalih simbola obiljnosti.
 

Ov kontrast smrti i obiljnosti želji poručiti isto, ča i posipanje pepelom na početku korizme: Spomeni se, človiče, da si prah, i prahom ćeš postati.; Ne spravljajte si kinče na zemlji, kade je hrdja i molji zniču … da kratko parafraziramo evandjelje.
 

Ali vanitas likovna djela, prem naoko opominjaju radi zgrtanja, spravljanja ovozemaljskih dobar, ne činu to do kraja, u mjeri, ka bi promatrača odvratila od „ovozemaljskih radosti“ i hitila u dibinu straha. Ono, ča je prikazano u kontekstu obilja, prikazano je toliko raskošno, privlačno i obiljno, da se ne moremo osloboditi utiska, da nas slika pomalo „izaziva“ svojim sadržajem.
 

Promatrati stvoreni svit, ne znači, prezirati/mrziti ga zbog svoje ili njegove prolaznosti. Crikva se je kroz prošlost borila s krivovjerjem, kakovo je na primjer bio gnosticizam, ki je izražavao prezir/nepoštovanje prema materijalnomu svitu, ljudskomu tijelu i životnim funkcijam. Ali zdrava duhovnost neće othititi ili prezirati, mrziti nešto nek zato, ar je prolazno, nego će cijeniti isto kot važno i zahvaljivati Bogu zbog darov prirode, tijela, života. Vanitas umjetnost nas izaziva, da provjerimo svoja stajališća prema stvorenomu svitu, kušajući naše ćuti u odnosu na smrt i prolaznost. Teško je, konfrontirati se s vlastitom i tudjom smrtnošću.

U hipcu spoznaje iste dojdemo do milijun pitanj, od kih je najteže ono, u ko se moramo stoprv uvjeriti: da nas na drugom kraju žitka čeka Bog. Sami prizori vanitas slika sugeriraju to, kot je na primjer slika Finis Gloriae Mundi (Kraj slave svita) španjolskoga slikara Juana de Valdes Leala, u koj su naglašeni prizori simbola pobožnosti kot ča je Presveto Srce Jezuševo na jednoj strani, i domaće odnosno divlje životinje kot simbol ovozemaljskoga života. Treći dio slike je prikaz zemnih ostatkov človika, koga po insignija moremo opisati kot biškupa. Slika ne želji pokazati samo na prolaznost svih, tako i visoke prelature, nego da Bog na kraju pobjedjuje svojim sudom (srcem) sve, prem mi vidimo samo do jedne granice iz naše ovozemaljske perspektive.
 

Druga slika istoga autora In ictu oculi (Ča bi s okom mignuo) ponavlja isto na još eksplicitniji način, ar u velikom planu vidimo skelet, ki predstavlja neminovnost smrti, kako gasi sviću, dokle ispod njegove ruke ležu pohitane papinska tijara, ostale biškupske insignije, različne karte, nacrti, knjige i spisi. Prizor sugerira promatraču, da smrt „pomete“ pred sobom ljudska dostignuća i od njih ostane samo nered, ako nisu činjena na Božju slavu. Ali sam naslov „Ča bi s okom mignuo“ ostavlja ufanje, ar je dio citata iz Pisma Korintijanom (1 Kor 15, 52): I to naglo, ča bi s okom mignuo, na glas poslidnje trumbite. Ar će zaglušati trumbita, i mrtvi ćedu se goristati neraspadljivi, i mi ćemo se prominiti. Iz teksta se otvoreno more iščitati vjera u goristanje i vječni život.
 

Svrha vanitas umjetnosti nije, da nas uplaši s ciljem, da rasprudimo život u pokušaju, kako obajti muku i smrt, ča je zaman. Nje funkcija je kot funkcija zrcala: promotrivši jednu takovu sliku, iskušati svoj stav prema prolaznosti, smrti i Bogu, čija ljubav, svisna človikovoga straha pred nepoznatim, ne ostavlja hodočasnika samoga, ni na ovom svitu, ni na onom.

Slika: Pixabay