Ivan Krstitelj je u položaju susljednoga krvavoga svidočanstva; činjenica je, da ga u tamnici prikipi ta tamnina, ku mu je Bog postavio. Iščekivao je Jakoga, ki krsti Duhom i ognjem. Sada u evandjelju dolazi ta Blagi, ki “ne će ugasiti kadeći stinj” (Mt 12,20). Jezuš smiruje njegov nemir pokazavši mu, da se proročtvo ispunja nad Njim: u tihi-šutljivi čudesi. Ovo čudotvorenje u istom vrimenu potribuje pouzdanu vjeru: “Blažen je, ki se ne spači nad manom!” Morebit, da je ta tamnina ravno postavljena svidoku razlog, zbog koga ga Jezuš slavi pred množinom: on je zapravo ta, kim se drži (da je): glasnik poslan pred Jezušem, da mu pripravi put. On se je odredio kot čisti glas u pustini, ki nazvišćava čudo Novoga, ki mora dojti, i stvarno: najmanji u budućem Kraljevstvu veći je od njega, ki se je držao kot pripadnik Staromu, a ipak je kot “prijatelj zaručnika” (Iv 3,29), zapravo svojom poniznošću, ka mu otpusti mjesto, združen svitlom nove milosti. Krstitelj stoji na ikona s Majkom Marijom, ka dolazi čista iz Staroga i prelazi u Novi Zakon, zdesna i zliva Sucu svita.
 

Izaija u prvom štenju predstavlja minjanje pustine u rodoviti kraj pred Božjim dolaskom. “Evo, vaš Bog”. Židovi-ortodoksi ovo obećanje doslovno tumaču i velu: Mesijaš nije još došao, ar je sve pri starom ostalo. Pustina je ta svit, koga Bog još nije pohodio, ali sada dolazi: činjenica je, da je zahtjev Jezuša raskinuo okvir židovstva, i iz male grupe učenikov je postala Crikva. Človik je slip, gluh, ukočen, nim, ako Boga još nije iskao, ali sada se ćutila otvaraju, zgladi se razrješuju. Slipi i gluhi i nimi su isti bolvani/krivi bogi, čašćeni namjesto živoga Boga, kako ovo psalmi i knjige mudrosti slikaju, a njihovi pobožniki bišu njim slični. Udaljili su se od živoga Boga! U današnjem “novom poganstvu” je slični položaj: ako človik ne vjeruje “u jednoga Boga”, vjeruje mnogim ljudem, ke danas diču, a zutra u blato gazu. Ali od Boga udaljeni človik je i danas “oslobodjen od Gospodina”, da se more vratiti. Oslobodjeni smo od duhovne smrti za istinski život. Jezuš je točno ovo objavio, kada je nazvišćao svoje djelovanje.
 

Ali povratak k Bogu pri njegovom dolasku potribuje od nas, kako to Jakov u drugom štenju oštro opazuje, strpljivo iščekivanje. Poljodjelac i njegovo obično držanje predstavljaju se kot primjer. On čeka sâd zemlje, sime raste samo od sebe, a poljodjelac “ne zna kako” (Mk 4,27). On ne privlači magički kišu, nego strpljiv je, dokle ne dobene kišu ranu i kasnu. Jakov vidi, da kršćanska strpljivost nije iščekivanje prez posla, nego zahtjeva “ojačanje srca”, “ar se je Dolazak Gospodinov približio”. Strpljivost znači: dočekati, da sve dojde od sebe, ča je Bog rasporedio u vjeri (vidi Iz 28,10: “Evo postavljam na Sion kamen odibrani, temeljac”). Kada se zna, da sudac stoji pred vrati, nimamo nikakovoga prava, da ga odbijemo. Postoju nestrpljivi kršćani, ki ne moru dočekati Gospodinov dolazak. Jakov nje velikom mudrošću upućuje, da si zamu peldu prorokov i njihovo izdrživo iščekivanje. Takovim istim pravom se more pokazati na Marijinu strpljivost u nje adventu. Noseća žena se ne more i ne smi pašćiti. Crikva istotako nosi u sebi “suca živih i mrtvih”, ali ne zna, kada je nje vrime poroda, odnosno javnoga Dolaska.