Već nam temov na razmišljanje nudi Matejev evandjeoski odlomak 20. nedilje kroz ljeto/A: vjera, molitva, spasenje. Sve su medjusobno povezane u jednom jedinom dogodjaju, koga nam Evandjelje opisuje.

Medjutim se Jezuševo držanje danas malo razlikuje od onoga, na ko smo se navikli. Jedna žena, majka opsjednute divojčice, prosi ga za pomoć, a on ne reagira. Dopušća da ga za to prosu i njegovi učeniki, ali oni su prosili iz drugih razlogov, naime da se čim prije riješu nepopustljive žene, da im ne ide na živce vičući za njimi. Ne moremo razumiti, zač Jezuš i dalje ostaje u svojem odbijanju. Ali ipak na kraju, vidivši vjeru žene, Jezuš joj udovoljava i daje komplimenat: “O žena, velika je tvoja vjera!”
 

Vjera je potpuno zaufanje i predanje Bogu. Jezuš u svojem rodnom zavičaju nije učinio mnogo znamenja, ar mu nisu vjerovali. Da bi se dogodilo čudo, neophodna je vjera, to Jezuš uvijek naglašava. Jednoč je bio vrlo razočaran, kada mu neki pristupi s polovičnom vjerom i molbom: “Ako moreš, pomozi!” Nije, ako ča moreš, sve se more, samo triba imati vjeru, a prez nje sve postaje nemoguće. Nevjera kot da paralizira božansku moć, prez nje nima čudo nikakovoga smisla, onda je to samo senzacija, zabava, a Jezuš nije zbog toga došao na svit.

Sv. Ivan Marija Vianney je rekao: “Vjera, to je kada se govori Bogu kot človiku.” Ta žena, Kananejka, strankinja a ne Židovkinja, zaista je govorila Bogu kot se govori človiku, s poštovanjem ali neustrašivo i nepotresivo. Vjera je najprije povjerenje, koga je žena u Jezuša imala beskrajno. Jezuš je nije mogao odbiti do kraja, ar je znala u povjerenju reći rič, ka i Boga razoružava.
 

Koliko je vjera ove žene različita i od naše vjere. Mi izmolimo ku molitvu i mislimo, da moramo odmah biti uslišeni. Ako se to ne dogodi, u stanju smo Bogu okrenuti hrbat. Istina je, da človik usrdnije moli, kada je u većoj nevolji. Nije ni majka svetoga Augustina izmolila trikrat “Oče naš” ili jedne očenaše za obraćenje svojega sina, nego je stalno i uporno u suza, ljeta dugo kričala Bogu. I doživila je uslišenje, sin joj postane svetac i velikan Crikve. A neki slično moli a ne doživi uslišenje. Ako je usrdno molio, sigurno je, da to neće ostati prez ploda.
 

Vjernik zna: Bog ne more zatajiti, bitno je samo, da naša vjera bude dost jaka, naše zaufanje dost čvrsto.

Vjerujem da i danas mnogi roditelji imaju probleme sa svojom dicom, ne opazi se na nji klasično opsjedjenje, ali su postali robom mnogih odvisnosti, a od Boga i Crikve su se sve već ili potpuno udaljili, a ča to nije sve od zaloga duha?
 

I današnji roditelji tribaju s Kananejkom kričati Jezušu: “Gospodine, pomozi mi!” Pomozi mi, Bože, otpeljati moju dicu na pravi put, čuvati ih od zla, postaviti ih na noge.