Perikopa 4. nedilje kroz ljeto/B donese nam Jezuševo djelovanje u Kafarnaumu, i slijed je onih dogodjajev, ke Evandjelist Marko donese po kršćenju na Jordanu. Znakovito je nam, štiteljem, da uočimo Jezušev početak javnoga djelovanja kroz pozivanje prvih učenikov a potom izgradnju svisti o Njegovoj ličnosti. On se na neki način potiho etablira u centri, ki su, da velimo, “krajevni”, ki su na periferiji, ki su zanemarivani od strane jeruzalemskih „teoloških krugov“.
Spomenimo se, da je i toponim/ekonim Nazaret imao pejorativno značenje (kada Natanel veli “More li dojti iz Nazareta ča dobroga?”). Ekonomija spasenja i Božanska pedagogija imaju svoju metodologiju i eksponencijalnu logiku.
 

Markovo Evandjelje obiljno je prožeto temom i atributi Jezuševoga autoriteta i moći, a odlomak ove 4. nedilje kroz ljeto nam to izvrsno očituje kot nov i snažan nauk. Njegov pohod sinagogi na bogoslužju riči pokazuje nam upravo naučiteljski autoritet nepovredivoga tumača Pisma. Kaže da nije naučavao “kako pismoznanci”, nego “kot on, ki ima moć”. Ova komparacija očituje u kratki crta Jezušev odnos prema onim, ki su Pismo tumačili odgovarajuć svojim potriboćam, suho-dosadno, tvrdo, nenadahnuto, zaboravljajući jedan bitni elemenat: ljubav. Ono je ključ Pisma i Zakona. Ono otvara srca ljudi, da se Rič u nji utjelovi, da je primu i prenesu dalje. Jezuš je, dakle, nastavio onu temu o dolasku Kraljevstva Božjega na zemlji, pokazajući on autoritet, ki proističe iz Njegovoga Božanskoga poslanja Jahvinoga Mesijaša, dakle izvora autoriteta.

Ovakov pristup vjerovatno da je frustrirao pismoznance onoga vrimena, ki su autoritet gradili na svojoj ličnosti, a ne na Božjoj u čije su ime govorili.

Jezuševa moć, s druge strane, proističe direktno iz Njegove Božanske prirode a to vidimo po reakciji nečistoga duha iz opsjednute osobe, ki je zakriknuo da je “došao, da nas pogubiš”. Ipak, iako ga je djavao prepoznao, još i nazvao Božanskim atributom, Jezuš svoju moć iskazuje vrlo ponizno, suptilno, nikad ne dozvoljavajući da se u potpunosti objasni, otkrije, ostavljajući to tumačenje prisutnim, s natuknicom: vidili ste, čuli, sada sami odlučite.
 

Nam vjernikom bitno je postaviti jedno pitanje: kako more djavao jasnije vjerovati u Jezuša od nas samih? Ar, on ga je u ovom momentu odmah prepoznao, njegova slika Jezuša bila je jasna. Iako su u neprijateljskoj relaciji. A nam, ki ga i u euharistiji primamo, uvlači nam se sumnja u vjeru i povjerenje i Njega. Ča morebit nek tako moremo sumnjati u svojega brata i prijatelja? Ufajmo se da ćemo se vrimenom ispraviti ter mu pokloniti ono vrime i povjerenje ko zaslužuju, ar ne smimo dopustiti da u Jezuša već vjeruje djavao, nego mi sami.