Da li se kot ljudi gustokrat zadovoljavamo polovičnimi stvari u životu? Jesmo li i u odnosu s drugimi jako polovični, n. pr. da ne vrnemo pažnju ili kompliment, nego da samo prihvatimo i prećutimo. Ili još teže pitanje: zadovoljavamo li se svojom polovičnošću?
 

Nekada nam je rič ohrabrenja za nastavak djela ili puta dovoljna, prez da upotribimo dodatne napore, da to dopeljamo kraju. Ulijenimo se u vlašći misli i oslonimo se samo na to, da je neki opazio naš put prema cilju. A duh kompetitivnosti (naticanja) upravo potiče, da su riči podrške dodatna motivacija ili bolje rečeno gorivo za daljnji korak.

Pregusto se zadovoljavamo s vrlo malim i u svojoj nesigurnosti prihvaćamo, da morebit i ostanemo, kade smo, ar nam je u toj poziciji najbolje. U tom stanju je isto tako i razvitak naše religioznosti i vjere: ono započinje u jednom malom krugu našega života, razvija se kot u nekom jaju, u kom stvaramo osjećaj sigurnosti i kontrole, kade nam je ugodno i toplo.

Ipak, vjera nije stvorena, da bude na takovom mjestu, nego da ju proživljavamo u kroz sve segmente života, da s njom rastemo, razvijamo se i postanemo ljudi. I ovde nije kraj: izgradnja človika kot ličnosti odnosno vjernika kot potpuno predanoga Bogu ne zaustavlja se na odredjenom ljetu života. Ono u stvari traja koliko i sam život!
 

A kada ide za kraljevstvo Božje? Željimo li u njem samo jednu sobu? Ili da budemo slobodni gradjani toga Kraljevstva? Evandjelje 31. nedilje kroz ljeto nas poziva, da razmislimo o Jezuševom odgovoru pismoznancu. Jezuševa reakcija na vrlo precizno tumačenje dvih najvećih zapovidi triba da nam pomore, da shvatimo, da nije u potpunosti dovoljno ričami, da iskažemo ono, u ča vjerujemo. To more naučiti bilo ki. Ali je bitno, da to ostvarimo u djelu. Zato mu Jezuš veli: Ti nisi daleko od kraljevstva Božjega! Nismo ni mi daleko od njega.

Ali nismo još u njem. Sve molitve, ke izgovaramo, potvrdu vjere, čvrstu teologiju i precizno poznavanje vjere moramo da potkripimo jednom konkretnom stvari: djelom. Zaman je nam sve znanje ovoga svita, ako ne znamo, da je upotribimo. Tako je i s vjerom: ona je mrtva prez djel. A za djela smo mi stvoreni.
 

Dakle, dragi vjerniki, slobodno govorite Jezušu svaki dan ono, u ča vjerujete, ča je vaš cilj vjere, kade ste sve išli i kade planirate, da idete. Ali ne presenetite se, kada vam u tom oduševljenju odgovori: Niste daleko od cilja, ali ostalo je još pol puta ... Ne budite umorni od putovanja dalje, ar stoprv onda se svaki korak računa kot dva. I Bog onda dvostruko i stostruko nagradjuje. A ta put je predvidjen samo za hrabre ...