Evandjelje predstavlja pouku Ivana Krstitelja onim, ki želju početi novi žitak, onim, ki ne mislu da se sami opravdaju, onim, ki ne išću samo znatiželjnost. Ljudi, ki se kanu duševno povrnuti, pitaju: “Ča nam je dakle činiti?” Množina ljudi, carinari i vojniki su tražili pokoru. Ovi ljudi dobenu odgovor, u kom se vidi, da je Jezuševa temeljita zapovid ljubavi javno jur pripravljena u Starom Zakonu, mogla je sjati svakoj nepokvarenoj savjesti.

Rič je o razdilenju med ljudi, kade moj bližnji nima halju i hrane. Govori se o zahtjevnom porezu i drugi posli. Čujemo o tom, ča moraju vojniki činiti, i ako im je život težak: držati granice u propisu vlasti. Ča Ivan Krstitelj prosi, to ima početak jur u proročki prodika. On ne želji, da ga držu za Mesijaša, ki triba dojti. Mesijaš, pred kim se Krstitelj ponizi, donese potpuno različito sredstvo očišćenja: Duha Svetoga, ki dokazuje naše grihe, ishadjajući od strane Božje, ki more ih spaliti svojim ognjem. Duh Sveti postavit će nas pred konačnu odluku izmed pšenice i plive, izmed “da” i “ne”. S timi poukami je Krstitelj “najveći med rodjenimi od žen” (vidi Lk 7,28), do skradnje granice priprave, ka je od novoga početka jur potpuno vidljiva. Krstitelja morebit ga ravno njegova diboka poniznost zdigne nad (sve) granice: kot “prijatelja zaručnjaka” (Iv 3,29), koga kršćenje je Zaručnjak podvignuo i ispunio novim sadržajem.
 

Prvo štenje iz Staroga Zakona poziva Izraelce na klicanje, da govoru “da” nazočnomu Gospodinu, ali skupa upućuje na buduće: “onoga dana će se reći Jeruzalemu”. To znači, da se človik danas more jur radovati budućim stvari. A to ne “pol-pol”, ne ljuljajući izmed radosti i teškoće, nego radošću, ka se naslanja na Božju vlastitu radost: “Bog se veseli i raduje tebi … kliče nad tobom radosno”. Advenat za kršćana nije ljuljanje med strahom i ufanjem, ar pretkazani Spasiteljev dolazak je sigurnost. Svečanost će provaliti sa sigurnošću. Od nas proročke riči samo prosu, da “nam ruke ne klonu” u nevjeri ili nezaufanju, ako Bog zategne svoje obećanje. To valja za njegov prvi kot i za drugi dolazak.
 

U drugom novozakonskom štenju učvršćuje se to radosno ufanje i je zabrano ćut straha. Sveti pisac preporuča, da ne bude u nami strah, velika zabrinutost, nego “radost u Gospodinu”, ka jedino donese on “mir”, ki je zvrhu svakoga spoznanja, ka radost istotako zabrani svaku misao okolo našega znamda praznoga ufanja. Ali radosno predvidjenje Gospodinove blizine potribuje u jednom njegovu potvrdu u bratskoj ljubavi zajednice. Svoja dobrota zajednice uzrokuje, da je ona poznata i za nekršćane, to je: “svim ljudem”. Radost, ka ide u susret s Gospodinom Kristušem mora biti apoštolska. To povjerljivo predanje svitskih brigov Ocu Bogu (kako to zahtjeva Prodika na brigu: čuvajte se prevelike skrbljivosti u ovom žitku, Mt 6,25) svojstvo je kršćanske kvalitete samo onda, ako je sjedinjeno s molitvom, ka prosi svagdanji kruh i daje hvalu za primljeni kruh.